Prije nekoliko dana dobio sam certifikat kao volonter telefonska služba Official College of Psychology u Madridu. U ovim trenucima od “nova normalna” Bio je to podsjetnik na komplicirane trenutke zatočeništva, između ožujka i svibnja ove godine 2020. i od smirenosti (privremeni) stvarni, Mislim da je dobro vrijeme za procesiranje onoga što sam doživio. I dolaze mi četiri riječi koje to simboliziraju: predanost, izdržljivost, poniznost i svjesnost.

Kad je izolacija počela, moje osnovno pitanje je bilo “Kako mogu doprinijeti??”. Od Espirales Consultinga za djecu primili smo mnogo zahtjeva kojima smo uspjeli prisustvovati, ali to će biti tema drugog unosa na blogu. Ali, u isto vrijeme, postojala je druga dimenzija, od volontiranja, Što ste htjeli ponuditi?. Između mnoge usluge i resurse koji je ponudio Službeni fakultet psihologije u Madridu, prisustvovanje telefonom ljudima kojima je to bilo potrebno jako mi je odgovaralo. Odatle, Osjećao sam se počašćenim što pripadam ovoj organizaciji koja je bliska građanima koliko su joj resursi dopuštali.. Ovo za mene ima veze s psihologijom, osim što je moja profesija, također pretpostavlja a predanost prema dobrobiti pojedinaca i zajednica. Vidjeli smo predanost mnogih ljudi i mnogih profesionalnih grupa, a ovo je bilo naše: ponuditi slušanje i podršku onima kojima je to potrebno.

Početak telefonske službe za mene je bio intenzivan. Poziva nije bilo mnogo, ali da dugo i složeno. Od tuge zbog smrti ljudi do ozbiljnih psihičkih poteškoća. I moje divljenje zbog sposobnosti da izdržljivost svake osobe kojoj sam služio. volim reći “elastičnost”, ta riječ koja nam se toliko sviđa u psihologiji. Ali “elastičnost” to implicira “odoljeti” i “remake”, i u jednom telefonskom pozivu po osobi koju sam imao vidjeti samo “odoljeti”. Kad vidim trenutnu opuštenost pred sanitarnim mjerama, sjetim se svake osobe kojoj sam prisustvovao, sa svojom razinom patnje, i pitam se kako će oni to živjeti. Osjećaju li frustraciju što u to vrijeme nije bilo bolje?? Hoće li uživati ​​u odmoru i kontaktu? Moje sjećanje je s tim ljudima koji su imali tako loše vrijeme, te da će morati smoći snage da se i dalje odupiru i, nadamo se, postići otpornost i obnoviti se.

Sva ta iskustva su u meni jako probudila skromnost. Koronavirus je općenito priziv savjesti, da kao ljudska bića razmatramo kako nam je u svijetu i tražimo načine za poboljšanje. Za mene, kao psiholog, sva ta iskustva pretpostavljaju lijek za poniznost. Toliko je patnje kojoj neću moći prisustvovati, već onome tko stigne, stiglo. Ima ljudi s toliko poteškoća u mentalnom zdravlju da ne znam kako da ih ispratim, i moram nastaviti trenirati. I toliko je stvari za poboljšati da ponekad smatram da je to beznadno, ali moje je opredjeljenje nastaviti njegovati nadu.

Y, još jednom, iskustvo je za mene bilo poziv na svijest. Suočeni s ljudskom patnjom, potrebno je biti ne samo kao profesionalac, ali i kao osoba. ljudski kontakt, da smo toliko toga propustili tijekom zatočeništva, je izvor dobrobiti (kada se javlja u zdravim vezama). Psihološka skrb je bila za mene što sam bila tu, sa empatijom i također s mojom ranjivošću (ali preuzimajući odgovornost za ono što živim).

I sva ta iskustva sada mi donose zahvalnost, oboje u COP Madrid, osobito oni koji su vodili proces, poput onih koji su imali hrabrosti nazvati i vjerovati onima od nas koji smo im prisustvovali. Zahvaljujem svim tim ljudima na njihovoj hrabrosti.

I moje najbolje želje za ovu novu fazu.

F. Javier Romeo