Prije nekoliko dana sam dobio certifikat kao volonter telefonska služba Službenog koledža psihologije u Madridu. U ovim trenucima “nova normalna” Bio je to podsjetnik na komplikovane trenutke zatočeništva, od marta do maja ove godine 2020. i od smirenosti (provizorno) stvarni, Mislim da je pravo vrijeme da procesuiram ono što sam doživio. I četiri riječi dolaze do mene da to simboliziraju: posvećenost, izdržljivost, poniznost i svesnost.

Kada je izolacija počela, moje osnovno pitanje je bilo “Kako mogu doprinijeti??”. Od Espirales Consulting for Children primili smo mnogo zahtjeva kojima smo uspjeli prisustvovati, ali to će biti tema drugog unosa na blogu. Ali, u isto vrijeme, postojala je druga dimenzija, od volontiranja, Šta ste htjeli ponuditi?. Između mnoge usluge i resurse koji je ponudio Zvanični koledž psihologije u Madridu, prisustvovanje telefonom ljudima kojima je to bilo potrebno mi je jako dobro odgovaralo. Odatle, Osjećao sam se počašćenim što pripadam ovoj organizaciji koja je bliska građanima koliko su joj resursi dozvoljavali.. Ovo za mene ima veze sa psihologijom, osim što je moja profesija, takođe pretpostavlja a posvećenost ka dobrobiti pojedinaca i zajednica. Vidjeli smo posvećenost mnogih ljudi i mnogih profesionalnih grupa, a ovo je bilo naše: ponuditi slušanje i podršku onima kojima je to potrebno.

Početak telefonske službe za mene je bio intenzivan. Poziva nije bilo mnogo, ali da dugo i složeno. Od tuge zbog smrti ljudi do ozbiljnih psihičkih poteškoća. I moje divljenje zbog sposobnosti izdržljivost svake osobe kojoj sam služio. Volim da kazem “otpornost”, ta riječ koja nam se toliko sviđa u psihologiji. Ali “otpornost” to implicira “otpor” i “remake”, i u jednom telefonskom pozivu po osobi koji sam imao samo da vidim “otpor”. Kada vidim trenutnu relaksaciju pred sanitarnim mjerama, sjetim se svake osobe kojoj sam prisustvovao, sa svojim nivoom patnje, i pitam se kako će oni to živjeti. Da li osjećaju frustraciju što u to vrijeme nije bilo bolje?? Hoće li uživati ​​u odmoru i kontaktu? Moje sjećanje je na one ljude koji su se tako loše proveli, i da će morati smoći snage da nastave pružati otpor i, nadam se, da se postigne otpornost i obnovi.

Sva ta iskustva su u meni jako probudila skromnost. Koronavirus je općenito priziv na savjest, da kao ljudska bića razmatramo kako nam je u svijetu i tražimo načine da se poboljšamo. Za mene, kao psiholog, sva ova iskustva pretpostavljaju lijek za poniznost. Toliko je patnje na koju neću moći da se suočim, nego onome ko stigne, stigao. Ima ljudi sa toliko poteškoća u mentalnom zdravlju da ne znam kako da ih pratim, i moram da nastavim sa treningom. I ima toliko stvari za poboljšanje da ponekad smatram da je to beznadežno, ali moje opredjeljenje je da nastavim gajiti nadu.

Y, još jednom, iskustvo je za mene bilo poziv svijest. Suočeni sa ljudskom patnjom, potrebno je biti ne samo kao profesionalac, ali i kao osoba. ljudski kontakt, da smo toliko toga propustili tokom zatočeništva, je izvor blagostanja (kada se javlja u zdravim vezama). Psihološka briga je bila da sam tu, sa empatijom, ali i sa mojom ranjivošću (ali preuzimam odgovornost za ono što živim).

I sva ta iskustva sada mi donose zahvalnost, oba u COP Madrid, posebno onih koji su vodili proces, poput onih koji su imali hrabrosti da pozovu i vjeruju onima od nas koji smo im prisustvovali. Zahvaljujem svim tim ljudima na njihovoj hrabrosti.

I moje najbolje želje za ovu novu fazu.

F. Javier Romeo